Feynman o ljepoti

Imam prijatelja koji je umjetnik, koji ponekad ima stav s kojim se baš i ne slažem. Uzet će cvijet i reći: "Vidi kako je lijep!", i ja ću se složiti. Onda on kaže: "Vidiš, ja kao umjetnik mogu vidjeti kako je lijep, ali ti kao znanstvenik to sve rastaviš i to postane dosadna stvar." Mislim da je on pomalo blesav.

Prvo, ljepota koju on vidi je dostupna i drugim ljudima, pa tako i meni. Iako možda nisam estetski sofisticiran kao on, i ja mogu cijeniti ljepotu cvijeta. U isto vrijeme, vidim puno više od cvijeta nego što on vidi. Mogu zamisliti stanice u njemu, složene interakcije unutar cvijeta, koje su isto tako lijepe. Hoću reći, nije samo lijep na skali od centimetra, postoji ljepota i na nižim razinama. Unutrašnja struktura i procesi, činjenica da su boje i cvijeće evoluirali kako bi privukli kukce da ih opraše je zanimljiva. To znači da kukci mogu vidjeti boje. To postavlja pitanje: Postoji li ovaj estetski osjećaj i u nižim oblicima? Što čini nešto lijepim? Svakakva zanimljiva pitanja s kojima znanost, znanje, samo dodaje na to uzbuđenje, na tu misteriju, oduševljenje cvijetom. Samo dodaje. Ne mogu shvatiti kako oduzima.

Ako ste očekivali da znanost daje sve odgovore na čudesna pitanja o tome što smo, gdje idemo, koji je smisao svemira, i tako dalje, onda mislim da ćete se uskoro razočarati i onda potražiti neke mistične odgovore. Kako znanstvenik može prihvatiti mističan odgovor nije mi jasno... U svakom slučaju, kako ja gledam na to je da mi istražujemo, pokušavamo otkriti koliko god možemo o svijetu.

Ljudi me pitaju: "Da li tražite konačne zakone fizike?" Ne, ne tražim, samo pokušavam bolje shvatiti svijet, pa ako se ispostavi da postoji neki jednostavan konačan zakon koji objašnjava sve, onda dobro. To bi bilo lijepo otkriti. A ako se ispostavi da je stvarnost poput luka, s milijunima slojeva i dosadi nam istraživati sve te slojeve, onda je tako. Ali štogod na kraju ispadne, priroda je tu i ona će nam pokazati kakva je u stvarnosti. Stoga, kad je istražujemo, ne bi trebali unaprijed odlučiti što je ono što pokušavamo postići osim toga da samo želimo saznati.

Vidite, stvar je u tome što ja mogu živjeti sa sumnjom, s nesigurnošću, s tim što ne znam. Mislim da je puno zanimljivije živjeti neznajući, nego imati odgovore koji su možda krivi. Ja imam približne odgovore i moguća uvjerenja i različite razine sigurnosti o različitim stvarima, u ništa nisam potpuno siguran, a o mnogo stvari nemam pojma. Ali ne moram znati odgovor. Ne osjećam strah zbog toga što ne znam stvari, što sam izgubljen u tajnovitom svemiru bez da imam ikakvu svrhu, što je izgleda slučaj, koliko ja vidim. To me ne plaši.

I tako, ne mogu vjerovati posebnim pričama koje su se izmislile o našem odnosu prema svemiru, jer mi se čine prejednostavne, predobro povezane... prelokalne, previše malograđanske. On se spustio na Zemlju! Jedan od aspekata Boga se spustio na Zemlju, znate. A kad vidimo čega sve ima, to jednostavno nije razmjerno. Ma, ne želim se raspravljati, ne mogu raspravljati. Samo pokušavam reći: znanstveno stanovište, stanovište mog oca, je da moramo tražiti što je istina i što nije istina; i jednom kad počnete sumnjati, što je temeljni dio moje duše—sumnjati—i pitati se; kad sumnjate i pitate se, postaje malo teže vjerovati.

Richard Feynman

blog comments powered by Disqus