18.1.2017.
Slučajne princeze
Ljubica je srednjoškolka kakve ste vidjeli na tisuće. Ničim se nije posebno isticala dok se jedan dan nije otkrilo kako je baš ona nasljednica trona daleke srednjoazijske kraljevine zvane Ujedinjeni Hrvatistan. Ona je u stvari princeza — ne, ne princeza, kraljica! — prave-pravcate, možda relativno malene i nepoznate, možda siromašne ali ne baš toliko siromašne zemlje da vladar ne bi mogao živjeti vrlo raskošnim životom.
I tako se Ljubica Prva uputila zlatnom kočijom da negdje tamo daleko, onkraj iranskih visoravni, sjedne na tron. No, nakon uživanja u raskoši novog doma, uživanja u pažnji i divljenju svojih podanika, shvatila je kako biti kraljica nije samo užitak, nego i posao.
Navodno treba odlučiti neke stvari koje se tiču državne politike. Dvorski dužnosnici, "meštri" Hrvatistana, donose joj probleme i savjete što treba odlučiti. Ovčarski lobi pravi probleme, Kina želi više investirati, Rusima se to ne sviđa, a i seljaci se nešto žale na sušu i glad.
E sad, problem je što Ljubica nije baš pazila na satu Politike i gospodarstva. Nije ona bila loš đak (bilo bi fer reći da je prosječna), ali koliko to znači kad treba upravljati državom? Fali joj znanja, nema baš ni neke naročite predispozicije, a, ako ćemo iskreno, fali joj i motivacije. Njene misli usmjerene su na druge stvari, uglavnom na slobodno penjanje, dečke i glazbu . Mogli bi je lako zainteresirati kad je u pitanju organizacija nekog sportskog eventa ili koncerta ili nešto slično, ali vanjska politika i makroekonomija su joj zadnje stvari na pameti.
Nije da Ljubica nema stavove. Na primjer, ona je vegetarijanka i uopće joj se ne mili ovčarski lobi, pogotovo njihova trgovina mesom. Najradije bi zabranila ubijanje životinja u cijelom kraljevstvu, ali meštri kažu da se ne može zabraniti proizvodnja mesa. Nisu joj dragi ni Kinezi, ali navodno je njihova želja da ulažu u Hrvatistan jako važna za ekonomiju. Nije da ima išta protiv tog naroda ali jednostavno ne može smisliti da se motaju po njenom kraljevstvu, njuškaju, gledaju i šapuću na svom čudnom jeziku. Ne vjeruje ona ni Rusima, ali Kinezi su joj jednostavno nekako bljak.
Ljubica je svjesna da njeni meštri nisu samo obične sluge. Ona jest mlada i neiskusna, ali zna kako su ti meštri u stvari iza svake njene odluke, kao što su bili i iza odluka njenih predaka. Meštri ne odlučuju umjesto nje, ali joj govore što može a što ne može odlučivati. Sužuju joj opcije toliko da se čini kako ona odlučuje, ali tako da na kraju ipak ispadne onako kako meštrima odgovara.
A što ako im se usprotivi?
"Vaše Visočanstvo, to je nemoguće!" snebivaju se meštri na njene ideje.
"Ali ja to mogu! Ja sam kraljica! Mogu zabraniti ubijanje životinja u granicama Hrvatistana! Mogu protjerati sve Kineze! Mogu organizirati najveći glazbeni festival ikad baš ovdje u palači, i od Svete stijene mudraca napraviti najveću atrakciju u povijesti slobodnog penjanja!"
"Vaše Visočanstvo, Vi ne razumijete sve posljedice tih odluka. Mi smo jako stari i iskusni u vještini upravljanja ovom zemljom, završili smo visoke škole i imamo veliko iskustvo..."
"Niste vi vladari, ja sam!" — mršti se Ljubica.
"Vaše Visočanstvo, mi živimo u ovoj zemlji od rođenja, a Vama je ovo tek drugi petak u Ujedinjenom Hrvatistanu. Nitko ne očekuje da znate sve što treba znati da bi ga vodili. Poslušajte što Vam govorimo, objasnit ćemo vam sve argumente za i protiv."
Ali Ljubica ne želi slušati argumente. Zna da su meštri prepametni za nju i da će u raspravi s njima izgubiti. Ona nema bolje argumente, samo osjeća kako ono što vidi u Hrvatistanu nije dobro i kako je njena intuicija ispravna. No borba s meštrima na njihovom terenu nije opcija. Jedino što može je pognuti glavu ili otkazati poslušnost. Što je od toga dvoje pametnije, ni sama nije sigurna.
Svi smo mi Ljubica
Na neki način, svi mi birači u demokratskim zemljama smo slučajne princeze. Ni krivima ni dužnima, dano nam je da odlučujemo o državnim pitanjima, bar u nekoj mjeri. Za razliku od Ljubice, svoje pravo vladanja dijelimo s drugima: dio smo ogromnog kolektiva vladara i svoj dio upravljanja odrađujemo na izborima i referendumima, na prosvjedima i u anketama. Čak i ako u njima ne sudjelujemo, svejedno nešto poručujemo i na nešto utječemo svojom neaktivnosti.
Samo da bude jasno: mi nismo glupi. Možda smo sasvim pametni i razumni ljudi. I baš zato ne gubimo previše vremena na političke i gospodarske teme. Čak i da se ubijemo informirajući se o svim detaljima državne politike kako bi donijeli najmudriju moguću odluku, koja bi korist od toga bila? Naše mišljenje je tek kap u moru mišljenja drugih. Kolika je šansa da će kvaliteta naše odluke prevagnuti u kolektivnom glasu? Ako je većina postupila mudro jedan loš glas tu neće puno smetati, a ako je većina blesava veliki trud jedne osobe neće puno pomoći. Čak i da nekim čudom naš trud da ploda, njegova korist će se rasporediti kroz cijelo društvo, jednako na one koji su se potrudili da donesu pametne odluke kao i na one koji su se šlepali.
Stoga je puno pametnije i razumnije fokusirati se na stvari kod kojih možeš nešto stvarno promijeniti (pogotovo za sebe), a politiku ostaviti onima koji su za to plaćeni: meštrima.
Ili ne.
Međunarodni meštri
Mislim kako je većina birača kao Ljubica, i najradije bi da ne mora razmišljati o vladanju. Ali, ponekad im se učini kako sve ide ukrivo i otkantaju meštre. Tako dobijemo Brexit.
Kao što sam pisao u članku Breksperti i breznalice, Britance su na ostanak u EU pozivale vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Škotske i Wellsa; većina vladajuće stranke i gotovo svi članovi parlamenta u opoziciji; Europska središnja banka, Svjetska banka, G7, G20, WTO, IMF, NATO, OECD; valjda svi vladajući državnici Europe, šefovi vlada SAD-a, Japana, Kine, Kanade, Australije, Novog Zelanda; najcjenjenije britanske publikacije: The British Medical Journal, Financial Times, The Economist, The Guardian, The Independent, The Lancet, Nature, The Observer i The Times; javna pisma su kolektivno potpisivali nobelovci, akademici, voditelji britanskih sveučilišta.
To su neki od najvećih meštara ljudske civilizacije, stoljetni čuvari tradicije državnosti, demokracije, stručnosti i integriteta. I bili su gotovo jednoglasni.
Sjećam se i referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji. Mnogi meštri su govorili kako treba glasati. U kampanji nagovaranja građana su sudjelovali predsjednik države, predsjednik vlade, ministri, predsjednica HDZ-a, sve parlamentarne stranke. Na kampanju se potrošilo skoro pet milijuna kuna. Ulaz su podržavale sve parlamentarne stranke (osim jedne koja je imala samo jednog zastupnika u Saboru). Biskupska konferencija je pozvala na glasanje s napomenom kako je Hrvatska dio europske kulture. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti se oglasila u prilog pristupanja, čak se i Ante Gotovina iz Haaga oglasio kako će glasati za ulazak u EU, bez obzira na to što je upravo njegovo zatočenje bio preduvjet da do pristupanja u konačnici i dođe.
Ova dva glasanja bila su slična, ali rezultati su ispali vrlo različiti. I meštri se sad pitaju što je pošlo po krivu. Zašto puk otkazuje poslušnost?
Meštri protiv Trumpa
Nedavno su princeze SAD-a birale između Donalda Trumpa i Hillary Clinton. Puno meštara je bilo protiv Trumpa. Uzmite na primjer uredništva američkih novina.
Naime, Amerikanci imaju veliku tradiciju preporuka uredništva za koga glasati na predsjedničkim izborima. U zadnje vrijeme su kandidati Demokratske stranke bili popularniji među uredništvima, ali nikad u povijesti SAD-a se nije dogodilo da je za predsjednika izabrana osoba koja je imala tako malu, praktički nikakvu, podršku medija. Na listi najtiražnijih dnevnih novina tek na 72. mjestu pronaći ćete jedne koje su podržale Donalda Trumpa za predsjednika. The Economist ima grafički pregled koga su podržavale novine zadnjim predsjedničkim izborima:
Logično je da su ga liberalne novine razapele, ali pogledajte što o njemu imaju reći urednici najtiražnijih novina koji ranije nisu podržavali Demokrate:
Uredništvo nikad nije zauzelo stranu na predsjedničkim izborima. Sad to radimo. Ove godine jedan kandidat je, jednoglasnim mišljenjem Uredništva, nesposoban voditi ovu zemlju. Glasajte, samo ne za Donalda Trumpa.
Samo je jedan ozbiljan kandidat za predsjednika. Mi preporučujemo Hillary Clinton. Nismo došli olako do ove odluke. Ove novine nisu preporučili demokrata za najviši položaj u državi od prije Drugog svjetskog rata.
Problem s Donaldom Trumpom je što su njegova najbolja obećanja bajke, a njegovi najgori atributi stvarnost.
Od svog osnutka 1890. Arizona Republic nikad nije podržala demokrata umjesto republikanca. Ove godine je drugačije.
On je, vjerujemo, opasnost za Republiku.
Povjerenje u Americi
U nekim prošlim vremenima, kandidat s tako slabom podrškom medija ne bi imao nikakvu šansu osvojiti najprestižnije radno mjesto u svjetskoj politici. No, vremena su se promijenila.
Istraživač javnog mijenja Gallup postavlja ovo pitanje već četrdesetak godina:
Općenito govoreći, koliko imate povjerenja u masovne medije—kao što su novine, TV i radio—da vijesti prenose potpuno, točno i pošteno? Imate li puno, dosta, malo ili nimalo povjerenja?
Vidimo kako se odgovori glasača za demokrate bitno razlikuju od onih koji glasaju za republikance: dok je povjerenje demokrata relativno visoko i nikad nije palo ispod 50%, republikanci su gotovo potpuno izgubili to povjerenje kroz zadnjih dvadeset godina. Prošle godine Gallup prijavljuje rekordno nizak broj pozitivnih odgovora, tek 14%:
Još zanimljivija je anketa YouGov-a iz prosinca 2016. u kojoj se Amerikance pita koliko se slažu sa sljedećom tvrdnjom:
Obični Amerikanci razumiju što bi vlada trebala napraviti bolje od takozvanih "stručnjaka".
Ponuđeni odgovori su bili:
Jako se slažem Djelomično se slažem Nisam siguran Djelomično se ne slažem Jako se ne slažem
Pogledajte kako su odgovarali ljudi koji su glasali za dva vodeća kandidata na predsjedničkim izborima. Glasači Hillary Clinton pretežno kažu "ne" u omjeru 55% : 36%. No Trumpovi glasači su sušta suprotnost, tri puta više njih se slaže s tom izjavom nego što ima onih koji se ne slažu (71% : 24%).
Prilagođene ilustracije Clinton and Trump cartoon illustration | designed by Vexels
Skoro ista priča kao i kod Brexita. Tamo je izjava bila: Ne treba se previše oslanjati na takozvane stručnjake koji često previđaju i preporučuju stvari, pa se ispostavi kako su bili u krivu; bolje se osloniti na mudrost običnih ljudi i na malo zdravog razuma. To je mislilo 68% britanaca koji su bili za izlazak iz EU, u usporedbi s 23% onih koji su bili za ostanak.
Pogledajte opet gornju izjavu i recite mi što se dogodilo na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine. "Obična", svakodnevna srednjoškolka Ljubica pobunila se protiv meštara i rekla "ja znam bolje". Znam kako treba oblikovati vanjsku politiku bolje od diplomata. Znam kako popraviti gospodarstvo bolje od ekonomista. "Stručnjaci" su precijenjeni. Talent, škole, priznanja, iskustvo — kad se sve zbroji i oduzme, ništa od toga ne pomaže. Obični Amerikanci znaju bolje.
Ne mislim kako je Trump Ljubica. Nije on nikakav spasitelj ni "antimeštar". Trump se samo prodaje kao anti-establišment figura iako je u tom establišmentu valjda od rođenja. Trump po nikakvom kriteriju nije "običan", niti namjerava slušati "obične" Amerikance kad to ne ide njemu prilog. Ali to nije toliko ni bitno — bitno je što birači misle.
Meštri su s Brexitom i Trumpom možda primili pljusku, ali nisu ispali iz igre. Jednako kao što par razbijenih tekstilnih strojeva nije značilo kraj industrijske revolucije, tako ni složenost današnje civilizacije više nije u dometu "običnih" građana. Bit će teško pomiriti Ljubicu s meštrima, bez da ih nekako ne "unaprijedimo": da meštri postanu dostojni Ljubičinog povjerenja, a da Ljubice postanu mudrije.
Kako to postići? Ne bih se usuđivao dati nikakav recept, samo mi se čini kako meštri postaju sve lukaviji i manipulativniji, a s druge strane se ne ulaže veliki trud da glasači postanu mudriji, odgovorniji i svjesniji. Jer ako ovako nastavimo, priča o Ljubici neće imati sretan kraj.
