21.7.2016.
Oj, Racionalijo!
Dan poslije Brexita mnogi svjetski intelektualci počeli su prigovarati zbog nerazumnosti većine britanskih birača i o niskoj kvaliteti izbornih kampanja. Poznati popularizator znanosti Neil deGrasse Tyson oglasio se tweetom kojeg ovdje slobodno prevodim:
Tweet sam po sebi možda nije vrijedan posebne pažnje (Tyson stvarno zvuči kao da je pao s Marsa), ali reakcije na njega su zanimljive. Ta jedna izolirana rečenica prouzročila je žestoke odgovore na društvenim mrežama i portalima. Raspisali su se komentatori svih vrsta, od konzervativnih do liberalnih, od religioznih do humanista, znanstvenika, filozofa, političkih novinara. Pročitao sam što piše Slate, Vox, Uproxx, Popular Science, The Humanist, National Review.
Razum i prigovori
Većina komentatora je njegov tweet pročitala kao poziv na tehnokraciju ili na vladavinu znanstvenika. U njihovim očima tweet izgleda otprilike ovako:
Nije fer tako čitati Tysona. Puno kritičara promašuje poantu onog što je stvarno rekao. Ali dobro, svejedno pogledajmo detaljnije njihove prigovore i argumente.
Stručnjaci su ponekad u krivu
Po nekom nepisanom pravilu, kad god se postavlja pitanje slušanja struke i znanosti, uvijek se prvo iz naftalina vade neki šaljivi slučaj kad je neki stručnjak rekao ili napravio nešto što se kasnije pokazalo krivo. Ha-ha! Eto vam sad vaše škole, znanost, učenost i stručnost.
Pa, dobro jutro! Stručnjaci su često u krivu. Možda su skoro uvijek u krivu, na neki način. Pitanje je samo koliko su u krivu u usporedbi s onim što imamo danas. Ako pogađaju koliko i ćorava kokoš onda su beskorisni. No ako pogađaju češće, ili su češće bliži istini nego ljudi kojima se danas daje da donose odluke, onda postaje manje važno što su nekad ranije pogriješili.
Ali naravno, Tyson ne govori o slijepoj vjeri u stručnjake i njihovu procjenu, nego o razumnom vaganju dokaza za i protiv određene politike. Da citiram samog sebe:
Stručnjaci trebaju dobiti mjesto u prvom redu na svakoj raspravi o njihovoj temi. Treba ih se poslušati prije svih drugih. No oni ne mogu sjediti na mjestu sudca i dijeliti zaključke i proklamacije po svom nahođenju. Umjesto da im se povjeri samostalno donošenje zaključaka, njihova uloga je da informiraju, savjetuju, upozore i pomognu svima nama. Na kraju, najbolji argumenti bi trebali biti ti koji na kraju prevažu.
Racionalnost je subjektivna
Rečenica sociologa Jeffreya Guhina u Slateu para uši: "Racionalnost je subjektivna". Drugi komentatori nisu baš tako otvoreni ali između redaka postavljaju pitanje: Tko će odlučivati što je racionalno? Nešto što se meni čini racionalno tebi možda neće biti. Tko će odlučivati u kojem smjeru prevažu dokazi? Meni se čini kako sve upućuje da sam u pravu, ti si jednako uvjeren da su dokazi protiv mene. Tko će reći što je stvarno? Stvarnost je subjektivna.
Meni je strašno kad ljudi prihvaćaju ovakvu argumentaciju. Kad određujemo je li lijek učinkovit, može li avion poletjeti, kolika je šansa da će uragan doći do nas — odbacujemo li činjenice i racionalne metode u tim slučajevima? Jel nam za to treba političar koji priča o relativnosti dokaza i stvarnosti? Stvarnost je ista bez obzira tko ju promatra.
Istina je da su sva ta pitanja teška i da ima puno praktičnih i teorijskih nesuglasica kad se otkriva prava istina. Ali to su pitanja oko kojih se isplati potruditi, nešto oko čega možemo ostvariti napredak — štoviše, cijela naša civilizacija je dokaz da se možemo složiti oko toga što je stvarno, i da smo daleko dogurali u tom poduhvatu.
Politika je preveliko opterećenje za znanost
Znanost najbolje funkcionira kad se ne opterećuje posljedicama svojih rezultata. Ako o ishodu nekog istraživanja izravno ovisi dobrobit, sreća, moralna načela ili možda čak i opstanak pojedinaca ili grupa, istraživači i recenzenti će biti pod velikim pritiskom, bio on unutarnji ili vanjski, svjestan ili podsvjestan, ekonomski ili čisto moralni. Puno je bolje kad se oni samo igraju svojim epruveticama i formulama, potpuno bez brige da to što rade ima ikakvog utjecaja na svijet oko njih.
Smiješno je misliti da se znanstveno istraživanje, ili bilo kakvo otkrivanje činjenica, odvija u vakuumu. Skoro svaki istraživač želi da njegov rad i znanje koje proizvodi ima stvaran utjecaj na svijet oko sebe, na društvo, na ljude. I uvijek postoji vanjski interes koji bi jako volio kad bi rezultati podupirali ovaj ili onaj zaključak. To je normalno. To želimo. Ne treba nam znanost i stručnost za koju nikoga nije briga. No to ne znači da se treba pomiriti s tim da je znanost nepouzdana ako su pitanja važna.
Problem svakako postoji, ali nećemo ga riješiti tako da guramo struku i znanost pod stakleno zvono. Upravo suprotno, trebamo ojačati mehanizme očuvanja objektivnosti i nepristranosti istraživanja. Ako to ne napravimo, predali smo meč i prije nego što je počeo.
Znanost ne može odrediti naše vrijednosti
David Roberts u Voxu podupire korištenje dokaza u odlučivanju, ali to je po njemu samo dio priče. Postavlja par pitanja koja se odnose na naš odabir u borbi s klimatskim promjenama, što nam je važnije i vrijednije:
- Koliko je Racionaliji stalo do budućih generacija u usporedbi sa sadašnjima? Što drastičnije mjere poduzmemo danas, to će današnjim generacijama biti teže, a budućim lakše.
- Koliko je Racionaliji stalo do jednakosti? Bi li razmjeran trošak trebale snositi i države koje su siromašnije, one koje su manje zagađivale u prošlosti, one koje su zbog svojih posebnosti ovisnije o "prljavim" tehnologijama? Što je pravednije?
- Kako Racionalija prioretizira rizike? Ako prihvatimo neke rizike možemo znatno uštedjeti — no tko bi trebao odlučiti koliki rizik za koje ishod želimo prihvatiti?
Ovo jesu teška pitanja. Odgovori na njih ne teku lako iz onog Tysonovog načela gledanja na koju stranu prevažu dokazi. No, samo zato što nije lako ne znači da je uzaludno. Kad gledate na problem s jedne strane može se činiti nerješiv (ili —još gore!— pretrivijalan). No kad ga sagledate sa svih strana, kad prikupite relevantne informacije, kad ga usporedite s drugim situacijama, kad razmotrite očekivane ishode jednog i drugog rješenja, možda neke opcije postanu očito bolje. Za to nam treba pažljivo prikupljanje i procjena dokaza.
Znanost ne smije govoriti ljudima kako da žive
Još jedan biser Jeffreya Guhina u Slateu. Pojašnjava:
Toliko puta kroz povijest ljudi su mislili kako se ponašaju na logičan i razborit način, da bi na kraju shvatili kako su podržali moralno odvratne politike koje su se uvele jer su razumni ljudi bili pod utjecajem "dokaza".
Da, definitivno ne želite biti pod utjecajem "dokaza", zaslijepljeni "činjenicama", zavedeni "logičkim zaključivanjem". Strah da će vas pametnjakovići izmanipulirati jer oni kao znaju što je dobro za vas, to je isti oni strah o kojem sam pisao u članku Breksperti i breznalice. Ti podmukli elitisti iskoristit će svoje superiorno umijeće baratanja Razumom, Činjenicama i Logikom. Mi im nećemo moći parirati jer nismo toliko inteligentni ni informirani. Nećemo im se moći ni oduprijeti, jer ako idemo protiv onog što nam se servira kao naizgled savršeno razumno i logično, ispalo bi kako sami nismo razumni ni logični. Jedini način da izvučemo živu glavu u tom neravnopravnom duelu je da se jednostavno na njemu ni ne pojavimo.
Pa kako ćemo onda donositi političke odluke?
Možemo se poslužiti raznim metodama. U davno doba su se neke važne odluke donosile bacanjem kocke. Ili jednostavno odaberete nekog ih da donese umjesto vas. No kome vjerovati da će to odraditi dobro i u vašem interesu?
Kome vjerovati?
Naša parlamentarna demokracija često se svodi na ponašanje političkih stranki. Političke stranke dobivaju izbore, pune mjesta u parlamentima, postavljaju vladu, a zatim kroz njih diktiraju kakvi će se zakoni donositi i provoditi. Posljedice te vladavine nekad se odrazi na popularnost tih stranaka ili pojedinaca u njima. Kad neki političar izgubi na popularnosti, zamjeni ga netko o kojem se ne zna puno, pa se taj nedostatak inkriminirajućih dokaza nekako smatra potvrdom njegove vjerodostojnosti. Kad cijela stranka izgubi na popularnosti, ona zamjeni svoje vodstvo ili tu stranku na izborima zamjeni neka o kojoj se ne zna puno, pa se taj nedostatak inkriminirajućih dokaza nekako smatra potvrdom njihove vjerodostojnosti.
Evo koliko Europljani vjeruju političkim strankama, iz Eurobarometrovog istraživanja 2015. godine: u prosjeku tek 16% stanovnika im vjeruje. Udio označen plavo na grafu je sklon vjerovati, dok su crveni skloni nevjerovati:
Ipsos MORI otkriva kako Britanci najviše vjeruju liječnicima, učiteljima, sucima i znanstvenicima; najmanje novinarima, agentima za nekretnine, ministrima i političarima općenito:
Gallup kontinuirano ispituje koliko građani SAD-a misle da su ljudi pojedinih profesija iskreni i etični. U zadnjem takvom istraživanju, Amerikanci su svoje kongresmene strpali na predzadnje mjesto, odmah ispod prodavača automobila i telefonskih prodavača, ispred samo jedne kategorije — političkih lobista.
Kad je američki Pew research u svom zadnjem velikom istraživanju mišljenja Koliko često možete vjerovati da će vlada postupiti ispravno: uvijek, većinu vremena ili samo ponekad?, tek 19% je odgovorilo "uvijek" ili "većinu vremena". 13% je nadopisalo "nikad".
Ni trenutni američki predsjednički kandidati nisu nešto na cijeni. Na posljednjem istraživanju javnog mijenja New York Timesa i CBS-a na pitanje Mislite li da je kandidat iskren i vrijedan vašeg povjerenja? 67% glasača je odgovorilo ne za Hillary Clinton, a 62% je odgovorilo ne za Donalda Trumpa.
Meni je to ironično. Ljudima kojima najmanje vjerujemo smo povjerili najodgovornije zadatke. Dali smo im da usmjeravaju ekonomiju, obrazuju djecu, reguliraju našu svakodnevnicu, određuju našu budućnost — jer stručnjacima i dokazima jednostavno nije za vjerovati.
Pa kako onda današnji političari prolaze na testovima naših kritičara Racionalije? Jesu li oni ponekad u krivu? Jesu li subjektivni? Jesu li podložni vanjskim pritiscima? Je li znaju odrediti prave vrijednosti za koje se zalažemo? Jesu li moralni?
Teška pitanja koje se postavljaju pred Racionaliju u suvremenoj demokratskoj praksi rješavaju se na različite načine. Političari znaju osluškivati trenutno raspoloženje masa i skupiti par brzih političkih poena zahvaljujući prolaznom hiru. Državna politika je često rezultat borbe i trgovine interesnih skupina, a kad se donose u uskom krugu ljudi onda su obično temeljene na filozofskim, religioznim i svjetonazorskim preferencijama vladajućih. Ima sigurno i puno obične ljudske intuicije oko toga što bi moglo biti bolje rješenje za državu — a vjerojatno još i više inercije i povijesnih razloga. Naravno da i vaganje objektivnih dokaza tu negdje ima svoju ulogu, ali koliku? Prema onome koliko izlazi u javnost, čini se premalo.
Prijedlog Neila deGrasse Tysona je naivan i površan, koliko se i može očekivati od jednog običnog tweeta. No možda pokazuje smjer u kojem bi se puno bolji i smisleniji politički sustav mogao razvijati. Pod pretpostavkom da krenemo razmišljati zašto nam ta ideja toliko smeta, zašto brzo postavljamo tako visoke zahtjeve za alternative dok nam je trenutni politički sustav još puno gori.
