11.4.2016.
Zašto ne probaš?
Dugo vremena su me fascinirale priče o "alternativnoj" medicini, iscjeliteljima i sličnim temama, ali uvijek je to bilo pomiješano s određenim žaljenjem prema ljudima koji posežu za takvim metodama. Pretpostavljao sam da ih je na to nagnala teška muka. Pitao sam se bi li se moji stavovi promijenili kad bi se jedan dan i sam našao u nekoj takvoj situaciji.
Sram me reći koliko dugo je trebalo da mi sine: pa ja jesam u takvoj situaciji! Naime, već dugo godina bolujem od relativno rijetke bolesti koja uzrokuje upale i okoštavanje zglobova, uglavnom uzduž kralježnice. Od nje se ne umire, ali može prouzročiti znatne poteškoće i patnje u životu. Ne zna se zašto ljudi obolijevaju od nje i kako je zaustaviti.
Kao stvorena za placebo
Kad malo bolje pogledam, ona je prava meta za takozvane "alternativce". Kronična je i medicina za nju nema konačan odgovor (iako je terapija s vremenom sve bolja i bolja). Njeni trenutni simptomi, bol i ukočenost, podložni su sugestiji i trenutnom raspoloženju. Intenzitet i napredovanje bolesti je vrlo nepravilno i nepredvidivo: jedan mjesec vam je jako loše, a već drugi zaboravite da je imate. Naravno, bolest na dulji rok ima vidljive i objektivne posljedice, ali mogu zamisliti kako bi se bolesnika moglo uvjeriti da umisli istinsko poboljšanje na kraći rok.
I stvarno, alternativci se na tom tržištu dobro snalaze. Puno ljudi mi je predlagalo da probam iscjelitelje, energetičare, homeopate, donosili su mi čarobne vode i što sve ne. Bilo mi je uvijek malo neugodno u tim situacijama. Ljudi su uvijek to govorili iz iskrene želje da pomognu, i sam sebi sam se činio neljubazan dok ih odbijam: "Znaš, gledao sam već to, ne mislim da bi mi pomoglo." Rijetko kad bi se upuštao u rasprave, ponašao sam se kao da mi je na poklon donio kičasti stolnjak: zahvalio se i promijenio temu.
Nikad mi ni na kraj pameti nije bilo da bi nešto od toga probao. Ljudima to moje ponašanje i nije bilo baš logično. Pitali su me: Okej, ne moraš odmah povjerovati, ali zašto ne pokušaš? Što imaš za izgubiti? Većina tih prijedloga me ne bi puno koštala: malo vremena, malo novca, prihvaćanje rizika za malo vjerojatne eventualne nuspojave — stvarno zanemarivo malo u usporedbi sa onim koliko sam bio spreman platiti za stvarno izlječenje. Ništa ne gubim, a puno mogu dobiti.
Stvarno, zašto? Moram reći da me ovo pitanje dugo mučilo. Jesam li bio zaslijepljen svojom tvrdoglavošću, nesposobnošću da da otvorim svoj um prema mogućnosti kako na svijetu ima više stvari nego što to ja zamišljam? Prije nego što odgovorim, dopustite prvo izlet u jednu zamišljenu situaciju.
Pascalova pljačka
Zamislite kako vas je u mračnoj ulici stranog grada zaskočio čudan tip.
— Davaj pare! — viče, petljajući nešto po džepu od jakne. Odjednom mu se izraz lica od odlučnog pretvori u zbunjeno. Traži nož, ali izgleda da mu je negdje ispao.
— Uh... — počinje se izvlačiti — Posudiš mi deset kuna?
Niste impresionirani. Nakon inicijalnog šoka, ne izgleda vam uopće opasan.
— Da ti posudim? Neću te nikad više vidjeti.
— Ali sutra ti vratim sigurno, i još ti dam deset kuna kamata. To je sto postotna zarada za jedan dan.
Niste zainteresirani, ali tip je uporan:
— Gle stvarno, ja sam u stvari, ono, nevjerojatno bogat, samo mi hitno treba tih deset kuna. Ako mi daš i napišeš svoj IBAN, već sutra ti uplatim sto milijuna kuna!
Imate tek par sekundi da se odlučite. Jasno da mu ne vjerujete, niti da je bogataš, niti da bi vam stvarno uplatio sto milijuna kuna čak i da jest. No, je li to stvarno, apsolutno, potpuno nemoguće? Čak i ako je šansa da govori istinu jedan u milijun, isplati se riskirati jer je matematičko očekivanje (umnožak nagrade i vjerojatnosti da ćete tu nagradu dobiti) u ovom slučaju sto kuna u odnosu na uloženih deset. Zašto odbaciti šansu da dobijete sto milijuna? Sve što možete izgubiti je malo sitniša. A ako vam je to previše, biste li promijenili mišljenje da vas traži samo jednu kunu? Ili da se obećanje zarade mjeri u milijardama? Ili da vam obeća još fantastičnije nagrade koje nadilaze sve što se može kupiti novcem? Recite što je potrebno da promijenite svoje mišljenje, i on će vam to obećati. Samo pazite, jedina garancija koju možete dobiti je njegova riječ.
E pa nije problem u deset kuna, nego u principu. Oni koji prihvate ovu logiku su meta cijeloj vojski prevaranata koji obećavaju sve luđe i luđe nagrade samo da bi iskamčili nešto vrijedno. Ova zamišljena situacija zove se Pascalova pljačka (zbog sličnosti s Pascalovom okladom, ali to je druga priča). Koristi se kako bi ilustrirala problem jednostavnih teorija odlučivanja. Čini nam se naivno pristati na pljačkaševu ponudu, jer je prozirno neiskrena. No ipak, racionalni dio vašeg uma upozorava vas da, koliko god mala, vjerojatnost da govori istinu ipak ne može biti nula, i da bi je obećanje dovoljno velike nagrade moglo nadjačati u igri matematičkog očekivanja. Što samo znači da nam treba malo naprednije razmišljanje, jer je ovo naivno.
Pascalovi alternativci
Mnogi alternativci nisu daleko od Pascalovih pljačkaša. Oni isto tako obećavaju fantastične nagrade — izlječenja koje medicina ne uspijeva — za relativno malen trošak. Oni ciljaju na očaj, na nadu, na optimizam. Razmišljaj pozitivno! Vjeruj i dogodit će ti se. Dokaži da se nisi predao zloj sudbini tako što stalno nešto pokušavaš.
Nemam ja ništa protiv pokušavanja, ali ako znamo da je vjerojatnost uspjeha neke metoda praktički nula, bilo koliko niska cijena mi se ipak čini previsokom. Tih potencijalnih metoda ima na tisuće, zar bi ih trebao sve redom probati? A što ih ljudi više probaju to se stvara sve veća i veća ponuda novih metoda koje se nadmeću za moju pažnju. Da bi metode bile atraktivne moraju imati dobar umnožak vjerojatnosti uspjeha i obećane nagrade. Povećati vjerojatnost je ispravan put ali užasno težak. S druge strane, povećati obećanje nagrade u odnosu na trošak je potpuno besplatno. Što mislite, kako će potražnja utjecati na kvalitetu ponude?
Naravno da ne razmišljaju svi kao ja, definitivno ne procjenjuju svjesno matematička očekivanja. Drugi ljudi vjerojatno intuitivno procjene što ih privlači a što odbija. A ako razmišljaju o vjerojatnostima, lako se zapetljaju. Monty Hallov problem nam pokazuje kako se ljudima teško uživjeti kako alternative mogu imati bitno drugačije vjerojatnosti. Na lutriji mogu ili pobijediti ili izgubiti. Priče iz magazina i reklame lutrije nas uvjeravaju kako je pobjeda moguća. Ako ne igram sigurno neću dobiti. Ali ako igram... Pa, ako igraš, opet nećeš dobiti. Vjerojatnost pogađanja šestice na Lotu 6/45 je 1:8.145.060. S takvim vjerojatnostima trebao bih cijeli život svaki dan igrati po jednu kombinaciju da bi imao cjeloživotnu vjerojatnost barem jednog dobitka od 0,3%. Ali ljudi to tako ne doživljavaju jer razmatraju samo dva ishoda i stoga precjenjuju male vjerojatnosti ako im se taj konkretan ishod sviđa.
Sram
Koliko god vam ovo objašnjenje možda razumno zvučalo, čini mi se da je kod mene postojao još jedan važan razlog. Jednostavno rečeno, bilo me sram pokušati. Ne toliko sram od drugih ljudi — te metode su bile relativno normalne u društvu — nego sram od samog sebe. Zamislite da ste na poslu, glava vas toliko boli da bi ste najradije umrli. Kolega predloži pouzdanu metodu koja je njemu pomagala: poljubit će vas u čelo i šapnuti "Mama je ljubila, sad će proć", i tako svake dvije minute dok bol ne prođe. Da, ozbiljno. Bi li osjećali intelektualni sram što ste tako nešto pokušali?
Kad vidite da u postupku nema nikakvog smisla, teško je prijeći preko toga. Gubitak samopoštovanja u toj situaciji postaje možda najveća cijena koju plaćamo. Je li taj ponos razuman ne znam, ali rekao bih da je u mom slučaju to prepreka za isprobavanje "alternative". I ne čini mi se da sam u tome izuzetak. Primijetio sam takav sram i kod drugih ljudi, kad vam kažu da su otišli kod bioenergetičara ili da su nazvali vračaru ili da su kupili bocu koja informira vodu. Čini mi se kao da većini ljudi (ne svima, neki osjećaju ponos što su tako "nekonvencionalni") bude neugodno. Kao da su krišom smazali pola torte dok su bi trebali na dijeti.
Eto: to je ono što sam u sebi otkrio kao razloge zašto ne probam sve što mi ljudi predlažu. Jedan više matematički i racionalan, drugi više psihološki i emotivan. Uzmite ih u obzir ili nemojte. Samo sljedeći put kad nekog pitate "Zašto ne probaš?", sjetite se da možda čovjek ima valjan razlog zbog kojeg ne želi niti probati.
