2.6.2018.
Percepcija rizika
Rizik je sastavni dio života. Donosimo odluke za koje ne znamo hoće li dobro završiti, no ipak moramo donijeti neku odluku. Ponekad nečinjenje, ili čak samo odgađanje donošenja odluke, može biti još rizičnije. Zato stalno procjenjujemo vjerojatnost dobrog ili lošeg ishoda na temelju informacija koje imamo. O tome koliko ćemo dobro procijeniti rizik ovisi i kako ćemo na kraju proći: bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni, živi ili mrtvi.
No, rizik nije nužno onakav kakav nam se čini. Ponekad će nam se vjerojatnost nekog događaja učiniti većom ili manjom nego što realno jest. Samo po sebi, to je OK. Nismo savršeni.
Problem nastaje kad konzistentno krivo procjenjujemo određene rizike, uvijek griješeći na istu stranu, i to unatoč tome što imamo informacije koje su nam dovoljne da napravimo puno bolju procjenu rizika.
Zašto krivo percipiramo rizik?
Zbog čega nam se nešto čini opasnijim nego što stvarno jest? Psiholog Paul Slovic je jedan od pionira na ovom polju, i u svom radu je identificirao mnoge faktore koji dovode do krive percepcije rizika:
Kad nam prijeti katastrofa
Veliko stradanje odjednom je strašnije od puno malih stradanja. Avionska nesreća zvuči gore nego ako se jednak broj života izgubi na cesti, u odvojenim auto nesrećama.
Kad nam je to osobno nepoznato
Stvari koje su nam nove ili strane iziskuju veći oprez. Ljudi se boje pljačke kad su u stranom gradu nego u svom vlastitom, bez obzira na statistike zločina.
Kad ne razumijemo uzroke
Nekad jednostavno ne razumijemo zašto se nešto događa. Tada se rizik čini veći.
Kad nemamo kontrolu
Kad u riskantnoj situaciji ne možemo upravljati ishodom, to nas čini ranjivim. Manje se bojimo da ćemo poginuti u automobilu kad ga sami vozimo, jer imamo dojam da upravljamo svojom sudbinom.
Kad nam je rizik nametnut
Ako se svojevoljno izlažemo pogibelji, ako smo sami odabrali rizično ponašanje, čini nam se da i nije toliko rizično. No, ako nam je to ponašanje bilo nametnuto bez pitanja, čini nam se opasnije.
Kad su u pitanju djeca
Puno je gore ako su riziku izložena djeca i buduće generacije općenito. Ona su nevina i ranjiva, želimo ih zaštititi. Zato smo skloni pretjerivati u procjeni rizika.
Kad nam je poznata žrtva
Ako će nastradati netko koga prepoznajemo, to je gore nego ako su žrtve tek puka statistika. Neka rijetka vrsta nesreće koja se dogodila poznatoj osobi će nas zabrinuti puno više nego ako se događa tisućama nepoznatih ljudi svaki dan.
Kad se bojimo
Što više straha osjećamo kad razmišljamo o riskantnom događaju, to mislimo kako je i opasnije. No strah je često iracionalan. Nakon napada 11. rujna, Amerikanci su bili prestrašeni letenja, pa su odlučili putovati. Nažalost, povećan cestovni promet je doveo do otprilike tisuću dodatnih smrti.
Kad nemamo povjerenja
Ako ne vjerujemo institucijama i pojedincima koji su uključeni, to nam povećava percepciju rizika.
Kad se mediji rastrube
Što mediji privlače više pažnje nekom problemu, to više brinemo o njemu. Panika oko svinjske gripe je samo jedan od tisuća primjera. A kad nam je nešto daleko od očiju, onda se ne čini toliko opasno.
Kad je povijest loša
Ako se nešto slično dogodilo u prošlosti, čini nam se da je stoga vjerojatnije da će poći po zlu i u budućnosti.
Kad nismo ravnopravni
Nekad se dogodi da jedna grupa ljudi ima koristi od rizičnog ponašanja ako sve prođe dobro, no ako pođe po krivu onda će netko drugi snositi posljedice. Takvo ponašanje smatramo rizičnijim. Podsvjesno doživljavamo rizik većim ako koristi i opasnosti takvog ponašanja nisu ravnopravno raspoređeni.
Kad je korist upitna
Ako korist od preuzimanje rizika nije jasno vidljiva, čini nam se opasnije. Ako nam je jasno što ćemo dobiti i to nam se sviđa, onda se rizik ne čini tako strašan.
Kad je šteta bespovratna
Ako se moguća šteta više neće moći poništiti i ispraviti, čini nam se da je rizik veći.
Kad smo mi ugroženi
Ukratko, ako sam ja ugrožen, onda se čini riskantnije. Ako je netko do koga mi nije posebno stalo u opasnosti, onda možda i nije tako strašno.
Kad je u igri ljudski faktor
Ako je rizik pod utjecajem drugih ljudi onda nam se čini ozbiljniji nego ako se događa prirodno. Priroda nije zlonamjerna, a ljudi jesu. Priroda nas ne pokušava nadmudriti.
Kad šteta nastupa odmah
Ako nas nešto ugrožava sad čini se važnije nego ako će nas "zakačiti" tek negdje u budućnosti. To je možda najvažniji razlog zašto se ljudi slabo uzbuđuju zbog klimatskih promjena. Tko-živ-tko-mrtav do tad.
Kad štetimo budućim generacijama
Iako se manje brinemo za budućnost nego za sadašnjost, stalo nam je ako će posljedice kačiti buduće generacije.
Neke od ovih faktora nisu nerazumne heuristike. Ako nemamo bolje podatke nije naodmet poslužiti se njima. Mudrije je biti nepovjerljiviji prema strancima nego prema prijateljima.
Kako bi prošlo cijepljenje?
Cjepiva su jedna od najkorisnijih izuma čovječanstva. Iako sama po sebi nose određeni rizik nuspojava, koje u iznimnim slučajevima mogu biti vrlo ozbiljne, taj rizik je gotovo neusporedivo manji od rizika necijepljenja.
Neki drugi izumi su podjednako korisni i opasni, pa se ljudi oko njih ne brinu toliko kao oko cijepljenja. Mislim da je razlika u tome što cijepljenje pritišće previše ovakvih "gumbića za strah", faktora poput gore navedenih.
Razumno bi bilo konzultirati literaturu i stručnjake, pa izvući zaključke na temelju dobro utvrđenih podataka. No to nije način na koji većina ljudi procjenjuje rizik. Većina nas stvara svoje mišljenje o cijepljenju na temelju nasumično prikupljenih poluinformacija i intuicije — tako da na našu procjenu na kraju najviše utječu ovakvi psihološki faktori.
Pokušao sam za svaki faktor dati ocjenu koliko se odnosi na današnju percepciju cijepljenja u javnosti — dakle, što prosječni ljudi misle da je istina, umjesto onog što smo pažljivim istraživanjem otkrili. Te moje ocjene su potpuno subjektivne, tako da slobodno pokušajte sami procijeniti koliko bi koji faktor mogao biti relevantan za cijepljenje. Ako mislite da sam jako pogriješio, molim vas da to napišete u komentarima.
Zaključak: nije ni čudno što ljudi iracionalno reagiraju na cijepljenje. No, usporedimo to s jednim drugim rizičnim ponašanjem.
Koliko je rizično sjediti?
Svjetska zdravstvena organizacija kaže kako slaba fizička aktivnost uzrokuje preko tri milijuna smrti godišnje. Fizički neaktivni ljudi su skloniji bolestima krvožilnog sustava, raku, dijabetesu, stresu i depresiji, lošoj kralježnici i naravno debljanju. Procjenjuje se kako sjedilački način života uzrokuje 30% srčanih infarkta i 27% slučajeva dijabetesa.
No čini se da se ljudi oko toga ne uzbuđuju toliko kao oko cijepljenja. Kako bi mogli procijeniti iste one faktore percepcije rizika u slučaju nekretanja?
Neću ulaziti u detaljniju usporedbu jer su ove ocjene ionako paušalne, ali mislim kako ćete se složiti da prema ovim faktorima cjepiva imaju puno više bodova. Cjepiva se po njima percipiramo kao puno rizičnija nego što je to neaktivnost, iako je istina upravo suprotna.
Kako znamo što je istina? Zato što su cijepljeni i necijepljeni ljudi, kao i fizički aktivni i neaktivni ljudi, promatrani dovoljno dugo da bi primijetili razlike u ishodima. Zato što dovoljno razumijemo mehanizme utjecaja na zdravlje da bi mogli objasniti smjer uzročnosti za veze koje empirijski primjećujemo. Heuristike kao što su ovi faktori percepcije rizika tu samo smetaju.
Nikad nemojte zamijeniti osjećaj po kojem vam se nešto čini opasnim, s pravom mjerom opasnosti. Naš mozak nije dizajniran da bude objektivan instrument za mjerenje rizika — barem ne intuicijom.
