12.1.2015.

Čudnovati slučaj Ignaza Semmelweisa

Puerperalna
infekcija

pojava bakterijske upale u prvih desetak dana nakon porođaja, koja se očituje povišenom temperaturom, bolom u donjem dijelu trbuha i pojavom groznice.

Liječnika bečke Opće bolnice Ignaza Semmelweisa jako je mučio velik broj smrtnih slučajeva pacijentica koje su upravo rodile. U to doba je vjerojatnost da ćete umrijeti u bolnici nakon poroda bila otprilike jednaka vjerojatnosti da ćete dobiti šesticu na kocki. Pogotovo ga je mučila činjenica što njegova Prva klinika s najboljim liječnicima u Beču ima dvostruko veću stopu smrtnosti po porodu od Druge klinike, u kojoj su radile samo babice. Neke žene bi radije rodile na ulici nego ušle u Prvu kliniku.

Činilo mu se jasno da on i njegove kolege nešto rade krivo, ali što? Tek kad mu je kolega preminuo od sličnih simptoma nakon što se porezao na skalpel tijekom autopsije, Semmelweisu je sinulo: možda je uzrok smrtonosne bolesti zagađenje mrtvim truplom? To bi moglo biti objašnjenje za razliku u smrtnosti među klinikama, jer babice nisu obavljale autopsije i nisu bile izložene mrtvim tijelima.

Semmelweis je primijetio kako obično pranje ruku nije dovoljno da se uklone svi tragovi izlaganja truplu, jer je na rukama još osjećao smrad. Otkrio je kako se taj smrad najbolje uklanja otopinom klornog vapna, pa je uveo da svi liječnici moraju prati ruke tom tekućinom prije pregleda pacijentica. Pretpostavljao je da će klorno vapno uništiti nevidljive čestice koje liječnici prenose s raspadajućeg tkiva i onda "otruju" žive ljude. Kao što možete vidjeti na grafu (izvor), stopa smrtnosti je drastično smanjena:

Semmelweis je bio oduševljen svojim otkrićem. Sve što je preostalo je pričekati koji mjesec da se vijest proširi po svijetu, i uživati u slavi koja priliči spasitelju tisuća i tisuća života mladih majki. Zar ne?

Nažalost, ne. Na Ignazovo zaprepaštenje, drugi liječnici nisu tek tako prihvatili njegove zaključke. Bio je ignoriran, kritiziran, pa čak i ismijavan; izvan njegove bolnice rijetko tko ga je uzeo za ozbiljno.

Priča koju sam ja čitao u mnogim knjigama nastavlja priču o mučeniku kojeg je znanstveni establišment zbog inzistiranja na Istini orobio posla, ugleda, mentalnog zdravlja, a na kraju i života. Nazivaju ga prvim alternativcem, dokazom kako su svi istinski geniji za života neshvaćeni, i kako znanstvenom konsenzusu nije za vjerovati. "Tako su se smijali i Tesli" je omiljen odgovor pseudoznanstvenika na kritike, a ista uzrečica vrijedi i za Semmelweisa.

Druga strana medalje

Nemoguće je čitati o Semmelweisovoj sudbini a ne osjećati očaj zbog tvrdoglavosti i tupavosti njegovih suvremenika. Međutim, kad malo začeprkate ispod površine priče, vidite da stvari nisu tako jednostavne. Prvo što vam treba biti jasno je da Semmelweis nije tek tako došao do Apsolutne Istine. Njegove teorije o tome što se događa bile su vrlo primitivne, a u detaljima i poprilično krive. Kritičari su mu prigovarali tri glavne stvari:

Sve ovo je dovelo neke liječnike da zaključe kako je postignut pad smrtnosti možda bio uzrokovan nečim drugim i tražili su konkretnije dokaze za teoriju čestica s trupla. Npr. eksperimente na životinjama kod kojih je kontrolirano izazvana infekcija, ili studija koja uspoređuje stope smrtnosti kod liječnika koji su se suzdržavali od autopsija i onih koji su ih obavljali, ili usporedbu između liječnika istog odjela koji ruke peru otopinom klornog vapna i onih koji koriste običan sapun — znate već, osnovne stvari.

Nažalost, doktor Semmelweis nije bio niti vičan niti voljan baviti se takvim poslom.

Kao i većini drugih istraživača, nakon što je njemu samom ta veza postala očita, imao je problema shvatiti da je onima koji nisu prošli isti intelektualni put potrebno sve nacrtati i pospajati točkice. Osjećajući kako je u pravu, pripisao je sav otpor njegovim idejama ljudskoj zloći s kojom se treba oštro obračunati. Njegov agresivan stav prema svim neistomišljenicima, po tom i drugim pitanjima (uključujući političke borbe za utjecaj unutar bolnice), koštao ga je njegovog položaja u Beču.

Teret popularizacije teorije je ostao na njegovim studentima i nekim kolegama, koji je nažalost nisu uspjeli vjerno prenijeti. Tek kad mu je postalo jasno da se njegove ideje neće same od sebe proširiti, konačno odluči dokumentirati svoje podatke i zaključke. Od 1860. godine osamnaest mjeseci provodi intenzivno pišući knjigu na tu temu. U 543 stranice potanko opisuje kompletnu povijest svojeg otkrića, poimenice napada sve koji se s njim nisu složili, veliča sebe i svoju povijesnu misiju. Čim ju je otiskao, Semmelweis primjerke knjige šalje na adrese utjecajnih ljudi u medicini tog doba, no malo tko ih je pročitao. Dotad su svi ti ljudi već imali predrasude o autoru i njegovim teorijama, otpisali su ga kao crackpota. Čak i oni koji su se s njim slagali nisu dobro primili knjigu, misleći kako više šteti nego što koristi.

Rezultat: rodilje po cijeloj Europi nastavljaju umirati od bolesti koju se lako moglo spriječiti.

Konačan pad

Što je bio stariji, Semmelweis se ponašao sve neugodnije. Na nehigijenske uvijete upravitelju bolnice ukazao je tako što mu je pred svom administracijom na stol bacio hrpu smrdljive posteljine. Kolegama je slao ovakva pisma:

... ako Vi, bez da ste moju doktrinu dokazali netočnom, nastavite podučavati kako je babinja groznica epidemijskog podrijetla, objavljujem pred Bogom i svijetom kako ste ubojica i "Povijest babinje groznice" bi bila nepravedna kad Vas ne bi upamtila kao medicinskog Nerona, što ste se prvi postavili protiv moje teorije koja spašava živote.

Dalo bi se raspravljati koliko je imao pravo tako reagirati, ali nema spora da je bio nepopularan. U svom žaru posvađao se čak i s najvjernijim prijateljima i pobornicima, a ostali liječnici su ga redom smatrali marginalnim čudakom, bahatom i nerazumnom osobom koja bulazni o nekim fantastičnim teorijama na nerazumljiv način. Njegovo ponašanje u privatnom životu je odavalo psihičku bolest, što je dovelo do toga da ga je obitelj na prevaru dala zatvoriti u umobolnicu u kojoj je vrlo brzo umro. Na njegovom pogrebu pojavilo se tek par ljudi.

Te iste, 1865. godine Joseph Lister je počeo razvijati antiseptičke metode u kirurgiji, na temelju eksperimenata Louisa Pasteura kojima je dokazao postojanje mikroorganizama. Ni oni nisu bili dočekani raširenih ruku od svojih kolega. No, tamo gdje su naišli na ignoriranje, sukobe ili čak sprdnju, njihov odgovor je bio: još bolji eksperimenti, još više kliničkih dokaza, objavljivanje dodatnih dobro argumentiranih članaka, sve u uvjerenju da istina na kraju mora izaći na vidjelo. Kao što znamo, to je na kraju rezultiralo revolucijom u medicini i svjetskom slavom za kojom je Semmelweis toliko žudio.

Tko je kriv?

Priča o Ignazu Semmelweisu je sigurno tragedija, i na osobnoj i na povijesnoj razini. No, život nije diznijev crtić s jasnom podjelom uloga na junake i zločince: niti je Semmelweis bio svetac mučenik, niti su liječnici njegovog doba bili svi redom bezobzirne bahate budale. Da nije tako, i drugi znanstvenici koji su bili ispred svog vremena doživjeli bi istu sudbinu.

Uzmite za primjer Johna Snowa: u vrijeme Semmelweisovog križarskog pohoda, on je statističkim metodama dokazao kako se kolera u Londonu širi nevidljivim česticama u vodi. Također, ako je liječnička elita bila tako nedokaziva, kako to da su Pasteur i Lister u gotovo isto vrijeme uspjeli uvjeriti iste te ljude u istu stvar? Meni se čini kako su Semmelweis i njegove kolege bili na pragu revolucionarnog otkrića, a nisu bili dorasli tom zadatku.

U takvoj situaciji nije bilo dovoljno biti u pravu. Treba znati zdravo reagirati na kritiku, korigirati svoje teorije i potkrepljivati ih dokazima, dok na kraju istina ne trijumfira.

Kao što Best i Neuhauser sarkastično pišu u svom članku, ako želiš postići promjenu vodi se primjerom Ignaza Semmelweisa:

Uvrijedi svoje neprijatelje a napusti prijatelje, optuži nadređene da su ubojice, aktivno sudjeluj u akademsko-političkim frakcijama, odbijaj objavljivati (a kad objavljuješ, piši nerazumljivo), koristi javno ponižavanje i maltretiranje da promijeniš ponašanje kolega, budi arogantan i ljut.

Naravno, ne možemo ni staviti svu odgovornost na Semmelweisova pleća, kao niti na one s kojima se sukobljavao. Možda je najveći krivac jednostavno loša sreća, splet nesretnih okolnosti. A možda i ishod ove priče i nije tako iznenađujući kad razmislimo kakvo je bilo doba u kojem se odvijala.

Iako nam je to danas teško pojmiti, higijena je u to doba bila nepoznat pojam. Čistoća se više vezala uz bonton i društveni status nego uz zdravlje, a kud god ste se okrenuli bila je prljavština i smrad. Imajte na umu da Semmelweis nije savjetovao tek obično pranje ruku, nego antiseptičko pranje kemikalijama koje nas nekako čiste od fantastičnih nevidljivih čestica. Mnogim liječnicima i nije bilo baš po volji držati se takvih neobičnih praksi. To nije zloća, nego obična ljudska inertnost i komoditet.

Također, medicina je kao znanost tad bila još u povojima. Ljudi su na sve strane umirali kao muhe, a liječnici nisu znali zašto. Hipoteza, teorija i filozofija je bilo napretek, i sve su bile na vrlo klimavim znanstvenim nogama. Semmelweisova je bila tek jedna od mnogih, nelogična i nepopularna. Na žalost, liječnici se nisu gurali tko će prvi testirati njegovu teoriju na svom odjelu. Da je barem jedna ugledna institucija tog doba napravila ozbiljan eksperiment s klornim vapnom, sve bi vjerojatno ispalo znatno drugačije.

No želite li čuti pravu tragediju? Ljudska priroda koja se ispoljila u svim znanstvenicima i liječnicima koji su čuli za Semmelweisovo otkriće i odlučili ga ignorirati ili čak potisnuti, prisutna je i danas. Uz sve povijesne lekcije, znanje, znanstvene metode, razum, profesionalnost i sve druge stvari koje smo stekli, suvremenu medicinsku praksu još uvijek odlikuju i manje vrijedne kvalitete koje su krasile i Semmelweisove suvremenike — i tako će biti dokle god se medicinom budu bavili ljudi od krvi i mesa.

Jer nije poanta znanosti osloniti se na ponašanje ljudi koji su dobili titulu znanstvenika. Poanta je uvesti proces koji nas može dovesti do istine usprkos nesavršenostima ljudi koji taj proces provode.

Razmišljanja koja možete ponijeti sa sobom

Još čitate? Svaka čast. Vjerojatno niste sami sa sobom raščistili što (ako išta) možete zaključiti iz ove priče, pa dozvolite da ponudim par svojih razmišljanja:

a. Svaka dobra priča je barem dijelom izmišljotina. Istinite priče su u pravilu razbarušene, zbunjene, kompleksne, ostavljaju nas podvojenima — i baš zato nisu "dobre priče". U "dobroj priči" o Semmelweisu svi nerazjašnjeni povijesni detalji popunit će se pretpostavkama koji se uklapaju u pripovjedačev plan. "Dobre priče" imaju junaka kojima se divimo i zločince koje preziremo. "Dobre priče" su zaokružene i imaju jasnu poruku. Nemojte vjerovati dobroj priči.

b. To što ste u pravu ne oslobađa vas odgovornosti da popravite svijet. Altruist ne staje na tome da čestita samom sebi kako je jedina razumna osoba na svijetu, nego razmišlja o tome što on može napraviti da taj svijet učini boljim mjestom.

c. Puno više loših ishoda u životu može se objasniti ljudskom lijenošću i glupošću, nego zlom namjerom. Nekad je teško vidjeti dobru volju u drugim ljudima, zato što nam je teško vidjeti svijet kroz njihove oči. Čuvajte se prokletstva znanja: što više znamo o nekoj temi to manje znamo kako je onima koji su slabije informirani od nas.

Tweet